Prekarnost - priče iz Ubera, Senka Božić Vrbančić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2023.
Da biste razumjeli neke bitne tendencije sadašnjice, pa i neka duboka načela, ne morate se posvetiti filozofskim tekstovima – dovoljno je često voziti se taksijem. Upravo je to učinila sveučilišna profesorica antropologije, koja se nakon loma stopala i medicinskih komplikacija koje su uslijedile svaki dan vozila na terapiju. Pritom je čavrljala s vozačima i vozačicama Ubera, prekarnim radnicima čiji rad organizira algoritam tj. Uberova aplikacija. Prateći njezine razgovore, fragmente koje je kasnije zabilježila, pred nama se otvara široka lepeza života: život pod kreditima, ljubav prema domovini, iseljenje u Irsku, umirovljenici kao teret, bijeg na selo, nedostatak nade, konspiracije, vrijeđanje debelih žena, mržnja prema Romima, homoseksualcima i samohranim majkama njegovateljicama.
Iako su neki vozači uvjereni da su dosegli neoliberalni ideal slobode (”ja sam svoj šef, ja gospodarim svojim vremenom“) nešto ih tišti, izaziva gađenje prema stanovitim pojavama u društvu, kao i neosviještenu želju za bijegom. U kolopletu narativnih fragmenta, taksi postaje mikrokozmos šireg društvenog prostora i pitanje više nije tko su taksisti i tko je klijentica, već u kakvom suvremenom trenutku živimo, u što vjerujemo i koji nas problemi muče, što je normalno, a što ne.
Unatoč svim raznolikostima, kroz skupljene fragmente provlači se motiv prekarnosti, osjećaj nesigurnosti života. Oslanjajući se uglavnom na rad američke teoretičarke Lauren Berlant, ali i nastavljajući na njezinome tragu, kombinirajući etnografiju društvene atmosfere i ritmova svakodnevnice s psihoanalizom i teorijama afekta, autorica nas izmješta iz ustaljenih obrazaca, inspirira da gledamo našu svakodnevicu iz drukčije perspektive. I na kraju, dovodi nas do zaključka da se nesigurnost života ne tiče samo vozača i vozačica Ubera, nego sviju nas, kako lokalno tako i globalno.
Umjetnost performansa i kinizam: izvedbena linija otpora, Suzana Marjanić. HS AICA i Durieux Zagreb, 2022.
Knjiga je svojevrsni nastavak prethodne uspješne knjige Suzane Marjanić, pod nazivom „Topoi umjetnosti performansa: lokalna vizura“ (2014.) u istom suizdavaštvu. Ovo je autoričino treće djelo posvećeno isključivo umjetnosti performansa, a nastaje kao nastavak njezinih višegodišnjih istraživanja lokalne performativne prakse, uvijek je smještajući u širi kulturni i socijalni kontekst. Za trotomnu knjigu "Kronotop hrvatskog performansa: od Travelera do danas" (2014.) Suzana Marjanić je nagrađena Državnom nagradom za znanost i Godišnjom nagradom HS AICA-e. Iz "Kronotopa" autorica u novoj knjizi preuzima i naslov prvoga poglavlja o umjetnosti performansa kao izvedbenoj protezi kinizma, koji Foucault određuje kao ispunjenje istinskog života ali i kao zahtjev za radikalno drugačijim životom, a iz "Topoa" nastavlja dijadu umjetnosti performansa na razmeđi između osobnoga i političkoga. (HS AICA)
Za naslovnicu korištene fotografije:
Boris Bućan, Laž, Zagreb, 1973. Boja, umjetna svila, MSU Zagreb, inv. br. 2347.
Boris Bućan, Laž, 1973. Policija skida »laž«, njem. »Lüge« s pročelja zgrade u centru Graza, still fotografija iz videofilma Laž (kamera: Goran Trbuljak) MSU Zagreb, inv. br. 1695 (video–vrpca, otvoreni kolut, Sony V–32, 1/2 inča, 20’; still–fotografija)
Zahvaljujemo umjetniku na dozvoli za preuzimanje navedenih radova za omot ove »kiničke« knjige.
Odijevanje naroda: nastanak narodne nošnje, Jadran Kale. Biblioteka XX. vek, 2021.
Knjiga razrađuje teme dotaknute zadarsko-šibenskom izložbom sjevernodalmatinskih narodnih nošnji iz 2001. i 2002. godine koju su tada postavili kustosi ovih gradskih muzeja Jasenka Lulić Štorić i Jadran Kale, smještajući povijesni nastanak fenomena narodne nošnje u zbivanja u zadarsko-šibenskom zaobalju sredinom 17. i početkom 19. stoljeća kad je riječ "nošnja" prvi upotrijebio Vuk Stefanović Karadžić. Kao najvažniji oblikovni utjecaj u nastanku fenomena narodne nošnje, neologizma s početka 19. stoljeća, ovom je studijom utvrđeno vojničko organiziranje graničnih područja u prvoj polovici Novog vijeka - slično kako se to za društvene obuhvate teritorijalaca u doživotnim oružničkim službama utvrdilo i u mnogim drugim dijelovima svijeta iz raznih povijesnih epoha. Kroz takvo je oblikovanje kao dominantni kulturni proces potvrđena potrošnja, također suglasno ranijim istraživanjima na drugim primjerima.
Bivajući nanovo na ograđenim rubovima s naoružanim ophodnicima, otvaraju li takvi interpretacijski ključevi i brave današnjih stvaranja kulturnih značenja? Ovakva su pitanja, napose zanimljiva u vrijeme općih redefiniranja muzejskih misija i profila etnografskih muzeja, dotaknuta u zaključku knjige. Knjiga predstavlja proširenu uvodnu polovicu doktorskog rada o sjevernodalmatinskim nošnjama iz 2010. godine, nakon ranijih djelomičnih objavljivanja u periodici dorađena i ažurirana teorijskim doprinosima novijih studija. Nadograđuje se na ranije istraživačke dosege Olge Oštrić, Vjere Bonifačić, Nerine Eckhel, Aide Koludrović, Ljiljane Gavrilović, Mirjane Prošić Dvornić, Đurđice Petrović i Milenka S. Filipovića, prateći nastanak fenomena narodne nošnje u formativnom razdoblju strukturiranog interesa za narodnu kulturu tijekom 19. stoljeća. U Biblioteci "XX. vek", koja ove godine obilježava pola stoljeća izlaženja, objavljena je kao 249. naslov.
Rasprostiranje kulture. Kako ljudi stvaraju prostor, Jadran Kale. Naklada Slap, Sveučilište u Zadru, 2021.
Prostor kao predmet istraživanja humanističkih znanosti obično podrazumijeva istraživanja otvorenih urbanih prostora ili kulturne krajolike. Jedan poticaj za prekoračivanje takvih domena je kognitivno-antropološki, sazreo nakon post-strukturalističkih pristupa proteklih nekoliko desetljeća. Gotovo u isto vrijeme nastaje i Lefebvreova „Proizvodnja prostora“ koja je iz urbanističkih polazišta sročena, između ostalog, i kao njegova reakcija nakon vlastitih ruralnih etnografija. Na temi prostora su i kognitivni i urbanistički pristupi bili isprovocirani matematičko-fizikalnim potiranjima apsolutnih materijalnih zadanosti, ne bez refleksija i u spektru umjetničkih stremljenja.
Prilazeći samom prostoru naprije su istražena njegova opća obilježja. Značenja središta i rubova prostora se iz determinanti ljudskog tijela ponajprije raspoznaju u postavljanjima i postupanjima s granicama. Kao iscrpno vrelo kulturnih značenja tu su sami rubovi kopna – obale. Društvene institucije i kulturne prakse povezane s korištenjima obala pripadaju jezgru civilizacijskih stečevina. Kao povijesna institucija s mnogim kulturnim preoblicima ističe se i omeđivanje prirode naspram kulture.
S takvih polazišta studija uvodi izvorne etnografije etnoastronomije, kulture mora, kulturnih krajolika i kulture tijela. Svaki od prostora noćnog neba, morskog dna, suhozida i tetovirane kože dijeli mnoštvo nesvodljivih razlika, ali i zajedničke temeljne crte. To je, prije svega, ljudsko tijelo – uopće, tijelo kakvo korača i kreće se svojom okolicom već i stoga da bi moglo postojati. Takve su biološke nužnosti odjevene u bezbrojne kulturne uzuse, među kakvima studija na osnovi učinjenih istraživanja ističe rubove kao zone kulturnog stvaranja. U tom smislu se studija zaključuje kritikom dosadašnjih teorijskih polazišta i postavlja nove interpretacijske okvire za etnografski rad.
Domorodci i gospodari: Historijsko-antropološka studija stvaranja bosanskohercegovačkog grada Vareša, Mario Katić. Buybook, 2020.
“Domorodci i gospodari” ‒ upravo ovim riječima Josip Tokmačić, autor jednog od rukopisa koji se analizira u ovoj studiji, piše o odnosu elita za vrijeme Osmanskog Carstva i austrougarske uprave prema stanovnicima “starog Vareša”. Tako ga pak naziva Mijo Žuljić, autor drugog rukopisa koji se analizira u ovoj studiji. Ta jedna jednostavna i usputna rečenica Josipa Tokmačića sažima i opisuje ono što je narod starog Vareša doživio: “Domorodci su samo izmijenili gospodara i ništa više”, piše Tokmačić. To svakako vrijedi za ljude, ali nikako za grad. Grad mijenja i gospodara, i ljude, ali i fizionimiju. Mijenja se urbani krajolik, industrija, način života, životna svakodnevica, ukratko stari Vareš prestaje postojati, a nastaje “novi” Vareš i jedan sasvim novi “grad” pored njega ‒ Vareš Majdan. I uz Vareš Majdan veže se slikovita predaja. Nakon dolaska Austro-Ugarske Monarhije 1890. i prelaska s malih obrta ‒ majdana ‒ koji svoje korijene nalaze još u srednjovjekovlju ‒ gradila se prva visoka peć, i to upravo na lokaciji na kojoj će poslije nastati Vareš Majdan. Nije bez razloga u nazivu riječ majdan. Naime, na toj lokaciji nalazio se majdan čiji je vlasnik imao nesreću biti na putu napretka i nove industrije. Kaže predaja da je vlasnik Mare Gavran, inače daidža Mije Žuljića, legao na zemlju braneći svoj majdan najvrednijim što ima, svojim tijelom, ali dužnosnici kolonijalne sile vrlo su ga lako fizički odstranili i zatvorili kako bi se izgradnja nastavila. Jedan se domorodac usudio usprotiviti gospodarima i stati na put napretka i konačnog dovođenja civilizacije na “mali orijent”, kako su Austrijanci tepali Bosni i Hercegovini. U ovoj studiji riječ je upravo o tom odnosu domorodaca i gospodara.
Liber monstrorum balcanorum: čudovišni svijet europske margine, Miranda Levanat-Peričić; Oroz, Tomislav (ur.). Jesenski i Turk; Institut za etnologiju i folkloristiku, 2019.
U mnogim se knjigama i znanstvenim člancima koji tematiziraju Balkan, bilo da je riječ o balkanističkom diskursu ili njegovoj kritici, pojavljuje pojam čudovišnosti. Ta se čudovišnost ponajprije opisuje u putopisnoj literaturi s namjerom „očudovištavanja“ stanovnika Balkana, a zatim i posreduje u književnim i likovnim djelima, u kojima se putem opisa ne/natprirodnih bića i sam prostor Balkana petrificira kao čudovišan. I suvremene imaginacije kulturnih, društvenih, a nadasve političkih praksi jugoistoka Europe, nerijetko preuzimaju stajaće epitete monstruoznosti kao neupitne determinante ovoga prostora (i vremena). Urednička knjiga Liber Monstrorum Balcanorum u fokus stavlja upravo navedeno, sabirući na jednom mjestu znanstvenu artikulaciju o balkanskoj čudovišnosti, ali i umjetničke refleksije, pritom pozivajući autorice i autore da “na konkretnim primjerima promišljaju tragove čudovišnog u književnim djelima, leksikološkoj praksi, umjetničkom stvaralaštvu, kulturnim politikama i raznovrsnim fenomenima političke svakodnevice”.
KUD Sv. Roko: Osluhni nutarnje zvono, ur. Katica Burić Ćenan. KUD Sv. Roko, Sveučilište u Zadru, 2019.
Ova bogato ilustrirana monografija rezultat je istraživanja desetogodišnjeg rada društva Sv. Roko te "ulaska" u različite aspekte njegovog djelovanja u lokalnoj zajednici, ali i širih okvira kulturnog amaterizma u domaćem i međunarodnom kontekstu. U radu se autorice (Petra Valovičić, Katica Burić Ćenan i Nina Vigan) oslanjaju na povijesnu i etnološku literaturu kojom smještaju ključne aspekte procesa oblikovanja kulturnog amaterizma u Sv. FIlipu i Jakovu u znanstveni kontekst. Naglasak je pritom na procese i izazove koji su tijekom desetogodišnjeg rada oblikovali praksu folklornog amaterizma kao jednog od najvažnijih pokretača društvenog i kulturnog života zajednice.
Gdje si bio 1573? Lica i naličja Matije Gupca u praksama sjećanja, Tomislav Oroz. Jesenski i Turk, 2018.
"Knjiga Tomislava Oroza na znanstveno utemeljen, a širokom čitateljstvu pristupačan način nudi odgovor na pitanje: kako i zašto suvremena društva koriste slike svoje prošlosti? Zasnovana na opsežnoj potrazi za različitim pojavnostima povijesnih ličnosti, ona nudi inovativan uvid u odnose identiteta, povijesti i aktualnih javnih događanja. Autor kritičku oštricu pomne kulturnoantropološke analize usmjerava k aktualizacijama Matije Gupca u političkoj i popularnoj kulturi. Recentne interpretacije i uporabe tog lika razotkriva kao simptom tranzicijskog i postsocijalističkog stanja današnje Hrvatske." dr. sc. Nevena Škrbić Alempijević
"U knjizi Gdje si bio 1573.? Lica i naličja Matije Gupca u praksama sjećanja autor okuplja i analizira raznovrsne, nepodudarne a često i međusobno suprotstavljene “istine” o Matiji Gupcu koje se od početka 19. stoljeća do danas na različite načine utiskuju u politički diskurs i popularnu kulturu. Raznolikosti artikulacija i značenja koje te refleksije prošlosti odnosno kulturne invencije poprimaju autor tumači osvjetljavanjem relevantnih mreža društvenog, kulturnog, političkog i ekonomskog konteksta razdoblja u kojima se javljaju. Knjiga predstavlja izniman doprinos domaćoj antropologiji društvenog sjećanja, ali i razumijevanju i nadogradnji postojećih spoznaja u širem, interdisciplinarnom području zanimanja za međuodnos kulture, ideologije, povijesti i ekonomije." dr. sc. Ana-Marija Vukušić
Landscape in the Southeast Europe, ur. Lena Mirosevic, Gregory Zaro, Mario Katic, Danijela Birt, Lit Verlag 2018.
A landscape is a medium that reflects material, spiritual, and cultural activities of communities in the past, present and future. Understanding landscapes in the context of space and time necessarily demands the conceptual approaches of different scientific and expert fields of study. Through a variety of case studies from Southeastern Europe, this volume explores the concept of landscape from multiple fields of study in order to gain insight into how disciplines such as archaeology, anthropology, ethnology, folklore, sociology, and history define and approach this concept.
Tarara: Maori i Hrvati na Novom Zelandu, Senka Božić Vrbančić. Jesenski i turk 2018.