Kroz dva kolegija stručne prakse koji se izvode na trećoj godini prijediplomskog studija i prvoj godini diplomskog studija, studenti stječu raznovrsne spoznaje te imaju priliku primijeniti svoja stečena znanja u konkretnim situacijama i u brojnim ustanovama u kulturi te onima čije su djelatnosti povezane s kulturom. Time studenti dobivaju uvide u različite procese, povezuju se s relevantnim ustanovama, lokalnom zajednicom i civilnim sektorom. Pod vodstvom mentora iz institucija u kojima se provodi stručna praksa, studenti se pripremaju za izazove na tržištu rada gdje se inovativnost, kreativnost, praktična znanja i vještine uvijek cijene. Tijekom godina, studenti etnologije i antropologije odrađivali su praksu u nizu institucija poput udruga, turističkih ureda, parkova prirode i agencija, gdje su aktivno sudjelovali u realizaciji projekata, konferencija, festivala i brojnih drugih aktivnosti. Ovdje izdvajamo samo neke od studentskih opažanja i iskustava.
Gabriela Bašić, studentica
Kao Stručnu praksu na diplomskom studiju odabrala sam pomoć pri digitalizaciji rodoslovlja otoka Lastova u sklopu projekta Udruge Dobre Dobričević. Sama Udruga bavi se promicanjem kulture i umjetnosti otoka Lastova te kroz ovaj iznimno vrijedan projekt radi na očuvanju rodoslovne baštine otoka, ali i dostupnosti materijala svima koji su zainteresirani za temu. Voditeljica naše prakse Ivana dala nam je smjernice i upute za 5 dana prakse te objasnila tko je doktor Antun Jurica (99) i njegov značaj za sam otok.
Ivana, Marijana, Korana i Tea pokazale su nam životni rad doktora Jurice - prikaze obiteljskih stabala svih obitelji na otoku Lastovu, čak i onih doseljeničkih. Odabrali smo stablo obitelji Kvinta, stablo srednje veličine te iznimno zanimljivo (prije svega) jer je nastalo iz prezimena Šapetić. Na početku čekao nas je pronalazak programa za digitalizaciju i nakon pročitanih članaka, pregledanih videa o svakom od njih odlučili smo se za Family Tree Maker zbog količine opcija koje nudi prilikom unosa potrebnih informacija. Nakon instalacije programa počeli smo s upisivanjem stabla obitelji i vođenjem bilješki oko nedoumica. Kada smo se upoznali malo bolje s rukopisom dr. Jurice samo upisivanje bilo je jednostavnije. Uz rukopise koristili smo se i literaturom Lastovski rodovi (2006) i Lastovo kroz stoljeća (2001) kojima smo obogatili naše unose, a također se i savjetovali s lokalnim stanovništvom prije svega oko (kućnih) nadimaka. Isto tako, posjetili smo i župni ured u kojem smo prikupili još informacija, potvrda ili ispravaka za određene osobe. Na samom kraju čekao nas je i intervju s živućim članovima obitelji Kvinta čime smo zaokružili naš ogledni primjerak stabla.
Samu praksu i rad s kolegicama iz Udruge Dobre Dobričević smatram jako poučnom s obzirom da su kroz svih pet dana bile spremne pomoći, savjetovati nas te usmjeriti k najboljem rješenju prilikom našeg rada. Naša praksa nastavila se i godinu nakon u svrhu terenskog istraživanja.
Karolina Štefok, studentica
Za obavljanje prakse odabrala sam Lokalnu akcijsku grupu – Sjeverozapad, udrugu/organizaciju koja se bavi održivim razvojem ruralnih sredina na području Sjeverozapadne Hrvatske te raspisuje natječaje na koje se najčešće prijavljuju poljoprivrednici s vlastito osmišljenim idejama i projektima. Prvotno sam za LAG-ove saznala zbog profesora Jadrana Kalea koji nas je vodio na terensku nastavu u Kali, gdje nas je voditeljica LAG-ove podružnice na Ugljanu upoznala s radom LAG-ova. Kroz rad LAG-a i proučavanje njihovih aktivnosti saznala sam o ulozi koju organizacija ima za lokalnu zajednicu i reproduciranje određenih znanja, društvenih aktivnosti i informiranje lokalne zajednice. Saznala sam i o ambicijama pojedinih ljudi iz lokalne zajednice za osnivanjem muzeja, primjerice Lepoglavske čipke. Tokom prakse s djelatnicima LAG-a pričala sam o procesu osnivanja muzeja i prijavama na projekte koji bi mogli financirati osnivanje i izgradnju prostora za muzej, o problemima i važnosti učenja kako pisati projekt i aplicirati se na njega. U meni predstavljenim sadržajima i narativima tokom prakse, pokušavala sam prepoznati način korištenja termina kulture u kontekstu ruralnog razvoja, što se može vidjeti na priloženoj slici. Osim što sam se upoznala s radom udruge, upoznala sam se s lokalnim kontekstom i jednim od načina na koji se „kulturu“ koristi kao medijator u promicanju razvoja lokalne sredine, primjerice što u takvom kontekstu može predstavljati „autohtono“, „domaće“ i sl., pritom se može prepoznati i reperezentacija ruralnog kao mirnog, zdravog, ugodnog, no i kontradiktornog mjesta u kojima LAG prepoznaje probleme deruralizacije, deagrarizacije i sl.
Ivana Starčević, studentica
Stručnu praksu na preddiplomskoj razini sam odradila u muzeju, stoga sam se na diplomskoj razini odlučila za nešto drugačije. Istražujući razne opcije, odlučila sam se javiti Impact House Consulting-u i Danijeli Paski koja tamo radi. Ona me je povezala sa mentoricom Tamarom Puhovski s kojom sam se dogovorila oko svih detalja obavljanja prakse. Naime, potpuno su se prilagodili mojoj tadašnjoj situaciji te sam odradila remote praksu. Prije početka, Tamara me je upitala što me zanima i što želim naučiti prilikom svoje suradnje s njima. Nakon svakog obavljenog zadatka su me tražile feedback o tome kako sam se snašla i koliko mi je određeni zadatak bio težak i/ili koristan. Praksa se sastojala od transkribiranja individualnih intervjua i fokus grupa, prisustvovanja online sastancima te kodiranju intervjua; svi zadaci bili su vezani za projekt na kojem su u tom periodu radili. Obvezana sam ne iznositi informacije o projektu, no morat ćete mi vjerovati na riječ da je uistinu zanimljiv i informativan za “odrasli“ život koji nam svima slijedi nakon završetka faksa. Dotada nisam transkribirala fokus grupe te je bio dosta težak zadatak jer nisam prisustvovala tom intervjuu niti sam imala bilješke koje bi mi olakšale prepoznavanje glasova i osoba. Možda vam se ne čini uvijek tako, ali bilješke zapisane tijekom intervjua nikad nisu naodmet 😊.
Osim toga, kodiranje i analiza kodnih listi bilo je nešto novo i meni vrlo zanimljivo. Mentorice su me upoznale sa tom metodom kvalitativnog istraživanja, pružile par primjera, no na koncu mi dale potpunu slobodu da stvorim sebi odgovarajuće kodne liste. Iako mi je praksa tehnički završila, i dalje se čujem sa svojim Impact-icama te iščekujem poziv na skorašnji event u sklopu navedenog projekta gdje mi žele pokazati čari networking-a.
Preporučujem svim kolegama studentima stručnu praksu u Impact House-u. Ne samo da ćete naučiti nešto novo i korisno, mentoricama je uistinu stalo do vas i da vam to bude pozitivno iskustvo.
Lucija Tomanović, studentica
U sklopu kolegija Stručna praksa svoj sam posao odradila kroz organizaciju projekta Studentskog Etnografskog Filmskog festivala (SEF). Taj projekt nije bio moja vlastita ideja, već sam, promatrajući starije studente kroz prethodne godine svog studija, odlučila nastaviti dugogodišnju tradiciju, preuzimajući inicijativu za njegovu provedbu 2022. godine. To se vremenski dobro poklopilo s godinom na kojoj sam imala kolegij Stručne prakse, tako da sam odlučila spojiti ugodno s korisnim i iskoristiti svoje organizacijske obaveze u svrhu odrađivanja stručne prakse. Uvjet prakse obično je određen konkretnim brojem sati, što je u mom slučaju bilo premašeno, budući da pisanje projekta uz sve ostale odgovornosti koje slijede kroz njegovu provedbu, uključuju prekovremeni rad. Drugim riječima, to postaje svakodnevica njegova nositelja/ice. Sve to vrlo je izazovno, međutim ima i svojih mnogostrukih ljepota i koristi. Proces je uključivao osmišljavanje ciljeva i programa festivala, ispisivanje obrasca za financiranje, organizaciju programa i svih ostalih potrebitosti, a naposljetku i provedbu samog događaja. Takva vrsta prakse nije klasična stručna praksa koja se, na primjer, odrađuje kroz neku instituciju, čime se dobro oslikava upravo ono što studij Etnologije i antropologije nudi. Mogućnosti odrađivanja poslova na ovom kolegiju su otvorene i ne moraju biti odrađene po modelu, već studenti imaju priliku osmisliti vlastite projekte i biti kreativni u osmišljavanju načina na koji žele odraditi praktični rad. To, naravno, ne isključuje i opciju da se prakse mogu odraditi i klasičnim putem, već samo ukazuje na otvorenost kolegija, te etnologije i antropologije kao discipline u kojoj postoji mogućnost stvaranja prostora za različite nove ideje. Kroz svoje iskustvo sam tako otvorila vidike ka tome na koji način je još moguće baviti se tom znanstvenom disciplinom.
Marta Alilović, studentica
U razdoblju od 15. listopada 2023. do 21. listopada 2023. održao se projekt Altervia Multivox (New Soft Mobilities, New Landscapes, New Imaginary) u francuskoj pokrajini Haute-Loire u kojoj se nalazi biciklistička ruta Via Fluvia. Projekt je zamišljen, u sklopu Erasmus+, da se kroz suradnju mladih, lokalnog stanovništva te partnerstvom između sljedećih organizacija i institucija: Cie du Théâtre des chemins (Francuska), Maison des sciences de l'Homme (Sveučilište u Liègeu, Belgija), Javne ustanove Park prirode “Vransko jezero” te Sveučilišta u Zadru (Hrvatska), osmisle nove biciklističke rute i popratni sadržaji temeljeni na usmenom nasljeđu ruralnog kraja u navedenim zemljama.
Ovaj projekt, koji povezuje visoko obrazovanje i umjetničko stvaranje, za cilj uzima prikupljanje i održavanje usmenih transmisija živima (sjećanja, priče, anegdote i pjesme). Zatim, projekt pokušava dokumentirati poglede na krajolik kako ljudi tako i ne ljudskih bića, zamisliti načine kretanja na biciklističkoj ruti Via Fluvia kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Upravo naše stalno kretanje iz mjesta u mjesto bio je i cilj čitavog projekta, a to je promicanje lagane/spore mobilnosti na biciklu. Dakle, vozeći se biciklističkom stazom Via Fluvia naš je zadatak bio intervjuirati stanovnike, koji žive neposredno blizu same biciklističke rute, prolaznike, fotografirati pejzaž, snimati zvukove, promatrati prirodu kao živog svjedoka i aktera u kreiranju krajolika. Daljnji ciljevi projekta bili su: upoznavanje s načinom povećanja vrijednosti teritorija otkrivanjem usmene baštine kroz razvoj biciklističkih ruta te rad na kolektivnim prikazima krajolika kroz koje prolaze biciklističke rute i tako daju poticaj za otkrivanje različitih europskih kultura i alternativnog načina putovanja.
Naši dani bili su ispunjeni raznim mentalnim pripremama i fizičkim vježbama koje su nas spremali za konačan odlazak na teren – provedbe intervjua s lokalnim stanovništvom. Teren je testirao našu izdržljivost i snalažljivost u nepoznatim krajolicima. Naučili smo kako dokumentirati pejzaž kroz 360° uz pomoć fotoaparata i matematičkih algoritama, koje biljne i životinjske vrste obitavaju ovim prostorima te kako se kroz lokalnu i turističku prizmu reprezentiraju. Slatki trenutci posjeta bili su oni kada smo mogli kušati lokalne domaće proizvode i autohtone sorte raznih biljnih napitaka. Tako su se uz bilješke s terena u koferu našli domaći sirevi, kobasice, zelena leća i čaj od verbane.
Prije provođenja intervjua, nije bilo „praznog hoda“ u pravom smislu te riječi. Planinarenjem lokalnim sucovima (malim neaktivnim vulkanskim izbočinama), problematizirali smo razna antropološka pitanja vezana za reprezentaciju lokalnog i autohtonog, kako je željezni most postao simbol netaknute prirode, a ujedno i turistička senzacija. Obratili smo pažnju kako se krajolik mijenja geografski i kulturno. Nadalje, psihološke vježbe za provođenje intervjua sastojale su od niza glumačkih vježbi, a za cilj im je bilo uspostaviti povjerenje sa ispitanicima na terenu. U jednom trenutku nalazili smo se u vrtu svećenika iz sela Grazac, raširili ruke kao divlji šipak svoje grane te se njihali na vjetru zatvorenih očiju. Ovom vježbom mogli smo dati glas bilo kojem neljudskom biću koji itekako ima što reći o krajoliku kojeg istražujemo, pa ipak divlji šipak mogao je vidjeti vlak koji je nekada svakodnevno prolazio ovdje gdje je sada biciklistička ruta… Projekt nam je pokazao kako možemo antropološki propitivati neljudske glasove koji nam imaju štošta za reći, a njihov pogled koristiti kao etnografsku građu.
Bicikliranje. Teren za koji nikada niste posve spremni jer nikada ne znaš koliko će te uspon uznojiti, hladnoća zapljusnuti u lice, a kiša ili sunce iznervirati, međutim nijanse zelenih i smeđih boja pomiješanih sa sunčevim žutim bljeskovima tjeraju vas da pedalate naprijed. Zvuk ptica, šuštanje velikih hrastova koje prigušuje glasanje krave s jedne strane, a ovce s druge strane ograde, tjeraju vas da ipak dođete do kuće stanovnika gdje ćete obaviti intervju. Sir i slatki kruh (medenjak) postaju vam jedina motivacija koja vam pokreće noge. Teme o kojima smo razgovarali sa stanovnicima i korisnicima rute Via Fluvie bile su načini života (aktivnosti, posao, blagdani, sjećanja na nekadašnju željezničku rutu i promjene nakon nje…), odnosi stanovnika i posjetitelja (npr. jesu li neki stanovnici vidjeli poslovnu priliku otkada je kreirana biciklistička ruta – nude li prenoćište, otvaraju li restorane, prodaju li svoje proizvode više ili manje) te kako stanovnici doživljavaju pejzaž „s prozora“ a kako prolaznici. Sva prikupljena građa služit će kao materijal za pisanje predstave koja je na jedan način i dar kako stanovnicima tako i prirodnom i kulturnom krajoliku tog mjesta. Glavni cilj čitavog projekta bio je prikazati kako znanost i umjetnost mogu zajedno fukncionirati. Također, moramo napomenuti kako je i sama jezična barijera bio veliki izazov za nas. Provođenje stručnih intervjua na stranom jeziku, u ovom slučaju na francuskom jeziku, pomoglo nam je razviti jezične kompetencije i vokabular, osloboditi se straha od nerazumijevanja, ali i promišljati kulturu kroz jezik. Projekt je bio jedna avantura, stresna i vesela, uzbudljiva i naporna, ali kada bismo dobili priliku biciklirati francuskim idiličnim selima?
Anja Galić, studentica
U razdoblju od srpnja do listopada obavljala sam stručnu praksu u Muzeju grada Perasta putem Erasmus mobilnosti. Obnasala sam funkciju antropologa u muzejskom radu, te sam tako u sklopu prakse imala priliku ispratiti fašinadu.
Stručna praksa u Boki mi je otvorila mnoga vrata, ali me i ohrabrila za buduće suradnje, koje će se, vjerujem, ostvariti u skorije vrijeme. Ovog sam ljeta imala priliku nazočiti čuvenoj peraškoj fašinadi gdje sam upravo ja sama, kao predstavnik Muzeja išla snimiti, prisustvovati i promatrati cijelu fašinadu. Zahvaljujući barkašima koji su me s ekipom RTCG preveli do Gospe, te mi pomogli oko opreme, promatrala sam kako se po 572. put prenosi kamenje u barkama, te se na taj način ovjekovječuje spomen na utemeljenje otočića Gospa od Škrpjela.
Fašinada predstavlja svojevrsan amanet Boke jer sa sobom nosi ono što Boka jest - ujedinjenje različitosti, snošljivosti i uzajamnosti i jednih i drugih. Da budem iskrena, postoji li uopće u Boki „onih drugih“ ?
Najbolji, ali i najljepši prikaz toga jest prva barka sa pravoslavim i katoličkim svećenikom, te još dva lokalca kako naricajući bugaršticu plove do otočića.
