Ostaci poderane autobusne karte, zgužvane bilješke s terena, 'neupotrebljive' snimke, fotografije u WhatsApp grupama, nemirne misli, (ne)zanimljiva iskustva, ideje kojima 'nije' mjesto u seminaru, neugodne tišine, dosada i čekanje, problematični intervjui, usputne ćakule u redu ili bizarna iskustva... Marginalni i naizgled neupotrebljivi etnografski podatci koji poput naplavina znaju isplivati i mjesecima nakon terenskog istraživanja, često nas podsjećaju na istraživačka iskustva kojima ne pridajemo važan analitički značaj, niti etnografsku relevantnost. Konvencije etnografije koja u dominantno pismenoj formi ne ostavlja mjesta za 'problematične artefakte s istraživanja' ili ih svodi na razinu fusnote, čine ovakve bilješke, sjećanja i probleme s terena, etnografski relevantnom pričom, svojevrsnim kuriozitetom koji dijelimo s ostalima u pauzama od 'pravog istraživanja', 'izvan predavanja', 'u pauzama', itd.. Unatoč tome ovakvu prtljagu - bilo da je riječ o zagubljenoj fotki ili smiješnoj priči - ne treba olako odbaciti, niti joj odricati etnografski potencijal. Kroz seriju priča koje treba ispričati, sjećanja koja ne želimo zaboraviti ili istraživačka iskustva koja želimo ponovno propitati, Odjel za etnologiju i antropologiju pokreće neformalni forum za diskusiju o etnološkim temama nazvan ETNOGRAFSKA PRTLJAGA. Naša je želja da se (ne)ispričane priče i istraživačka iskustva, kao svojevrsna simbolička 'prtljaga', raspakiraju i promisle kao točka propitivanja naših etnografskih istraživačkih iskustva, zanimljivih zapažanja, osvještavanja (ne)pristranosti, stvaranja znanja i (ne)uspjelih pokušaja istraživanja.